Hrvatsko pitanje, Zapad i Srbi - tragovima Ljubomira Micića
DVE USTAŠKE SLIKE
Na sajtu „Znaci“, koji donosi obilje materijala iz Drugog svetskog rata (uglavnom iz partizanske perspektive), našao sam i ove dve fotografije. Na jednoj je ustašica Jelena Hofman iz Gospića; lepa je, lice joj sija, ustaška kapa joj krasno stoji. Na drugoj je snimljen krvolok Miško Ratković iz Trilja sa svojim drugom – dželatom, kome se ime i prezime ne znaju. Oni su prekriveni ljudskom krvlju, i smeju su posle ubijanja Srba: pravi đavoli u ljudskom obličju.
Kako povezati ove slike?
Sa našim istorijskim iskustvom, to nije teško. Jer, NDH je bila upravo sinteza podteksta ove dve slike – ustašice poput Jelene Hofman su slika Pavelićeve Hrvatske koja gradi svoju kulturu, piše i štampa, peva i veseli se, objavljuje tomove i tomove Hrvatske enciklopedije; sva je sentimentalna i u cveću „za dom spremnosti“; s druge strane, NDH je ogrezla u krvi Srba, Jevreja i Roma, i njeno demonsko, dželatsko lice ruga se Bogu i zakonu Božjem, poriče čoveka i tvrdi da je ovaj svet u rukama satane.
ONI SU ZAPAD
Srbin se često pita: pa kako to Zapad ne samo da ne kažnjava Hrvate za ono što su učinili, nego ih ni ne opominje kad veličaju Pavelića i kad pevaju sa Tompsonom?

Avaj, ma koliko to bilo mučno „drugosrbijancima“ i drugim, za pamet i moral, prikraćenim Srbima koji očekuju svetlost sa Zapada, Hrvati su Zapad; zato im je Zapad dao da naprave NDH i dozvolio, 1995, „Bljesak“ i „Oluju“.
KO JE TO ZNAO O ZAPADNOJ EVROPI?
To su znali naši ozbiljni i temeljni ljudi, kakav je bio avangardni pisac Ljubomir Micić, rodom sa Banije.
Za vreme Prvog svetskog rata mobilisan je u K und K vojsku, što mu je zauvek ogadilo ratno divljaštvo kapitalizma, opredeljujući ga, kako bi rekao Milo Lompar, za „egzistencijalnu levicu“. Takav je i ostao, celog života. U svom „Barbarogeniju decivilizatoru“, pitao je čitaoce:“A jeste li primetili da sve prelazi u ruke zelenaša i mešetara, u ruke ucenjivača i hipokrita koji su uništili Evropu, koji su je dotle unazadili da je sada najveća pijavica ljudskog dostojanstva. Za uzor nam predlažu lopove. Dakle, zaštitimo Balkan! Nama pripada taj zadatak i istovremeno podmlađivanje Evrope. Preprečimo put mikrobima! /…/ I verujte mi, Balkan mora da iznedri novi svet, novi evropski poredak. Ne društveni poredak – to je otrcano nikoiništa! – takozvani društveni poredak je danas poredak grubijana i divljaka povezanih sa berzanskim mešetarima, političkim partijama, guvernerima banaka. Ja mislim na LjUDSKI POREDAK!“
Uspeo je,1917, da se skloni sa fronta u Galiciji simulirajući duševnu bolest, pa su ga zatočili u rimokatolički samostan kod Samobora,pretvoren u azil za umobolne. Posle je, o ratu, zapisao:“Čovek – stvoren da bude Bog – ubijan je kao stoka na klanici/…/Naša je prva zapoved: U IME ČOVEKA I ZENITIZMA - NE UBIJ!“ I bio je jasan:“Budimo straža protiv Zapada!/…/Neka svi Srbi nose dah bune u srcu svom i ideju u delu svom: Istok protiv Zapada!“ Jer „Evropa je upropastila srpsku mladost. MLADOST BALKANA. Kurva Evropa!“
On je sanjao Evropu oslobođenu od zla i nečoveštva, maskiranog civilizacijom. Zato je osmislio lik balkanskog Barbarogenija, koji treba da očoveči raščovečenu Evropu. O tome piše J. Lazić u svom tekstu „Kulturni obrazac na margini: barbarogenije Ljubomira Micića i književne polemika njegovog vremena“, objavljen u zborniku Srpski kulturni obrazac u svetlu srpske književne kritike ( Beograd, 2015): „Viteški ideali Barbarogenija za balkanizacijom Evrope nalikuju Don Kihotovim. Barbarogenije je uvideo sve zloslutnosti i mane takozvane civilizacije, pre svega evropske civilizacije, koja je mnoge zemlje uvukla u rat i time poništila vlastite humanističke vrednosti za koje se zalagala. Nije bio Barbarogenije nesvestan pozitivnih vrednosti Evrope (’uostalom u njegovom kraju dobro znaju za njegovu iskrenu ljubav prema Francuskoj i Parizu’), ali je očito prevrednovao ideje progresa i prosperiteta koje su bile podrazumevane pod onim ’evropskim’ i shvatio da one mogu da se okrenu protiv samog čoveka. Otuda Micićev Barbarogenije-Balkanac razmišlja na viteški, starovremenski, donkihotovski način o svetu oko sebe, o balkanskoj kulturi koja može da menja evropsku, što nalikuje Don Kihotovoj borbi protiv vetrenjača, iako su mu merila njegovog vremena (ovde pre svega Micićevog vremena tridesetih godina u Kraljevini Jugoslaviji) nisu pružala podršku, nego su ga izložili vetrometini podsmeha i osude.“ Pavle Milenković o tome piše u svom Uvodu u sociologiju srpskog nadrealizma (Novi Sad, 2012): „Micićeva kritika evropske kulture nikako ne proizilazi iz osećaja inferiornosti, već iz ubeđenja da Evropa, dospevši u civilizacijski ćorsokak, nazaduje.“
KO JE TO ZNAO O HRVATIMA?
To je znao Ljubomir Micić.

Hrvati,veli on, poseduju „gramžljivu egocentričnost jasnog budalizma“, ali zato su uvek spremni da vređaju „najkulturniji narod na Balkanu – srpski stvaralački narod“.
Hrvati se, po Miciću, nikad nisu borili za slobodu, nego su „sluganili“, „pevali ropske himne i pisali hvalospeve austrougarskim đeneralima i vojskovođama“. I, na kraju, pravo u centar:““Hrvatska kultura“ je vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige, čije je pravo ime i adresa – preuzvišena gospođa Politura Imitacija de Kultura, Zagreb“.
MANIFEST SRBIJANSTVA KAO UPOZORENjE
Micić, u doba Banovine Hrvatske, godine 1940. objavljuje (od vlasti zabranjeni) „Manifest Srbijanstva“ u kome poziva i opominje:“Ali, vratimo se sami sebi! U devetnajstom veku, Srpski Ustanak beše najsvetlija zvezda na nebu feudalne Evrope. Ta Srpska Revolucija beše prva istinska narodna revolucija u svetu. I ta, baš ta i takva revolucija — a ona je trajala ceo prošli vek, i to na celom prostranstvu naše današnje države! — ta ista revolucija još ni danas nije završena. Srpska revolucija je trajno zbivanje baš zato što je i neprijateljski pritisak na srpski narod ostao trajan i nepromenjen. On je i uvećao svoju moć već samom činjenicom što se nalazi danas u granicama njegove države, povlašćen i mažen, dok je sve do juče bio extra muros, zajedno sa svojim tuđinskim i duhovnim poglavarom. Zato će uznemireno srpsko zbivanje ostati revolucionarno sve dotle, dok savremeno i novo srbijanstvo ne bude ostvareno i zadovoljeno, srbijanstvo kome su mračne sile potsekle krila i presekle dah, srbijanstvo koje su lupeži i nasilnici, od 1918. do danas, sprečavali da se izrazi i oblikuje u svom punom i svetlonosnom istoriskom objavljenju i poslanstvu. Unutrašnji nemir srpski bujaće sve dotle, dok se čisto srbijanstvo ne istrgne iz klešta svih onih koji vrše zločino nasilje nad njim, koji ga veštački i silom skreću sa pravog puta pobedničkog hoda njegovog, dok pomračeno srbijanstvo ne vaskrsne kao preobražensko sunce na nebu, dok ne stigne na svoju propuštenu metu, dok ne otskoči u svoj blistavi zenit“.
Veliki zenitista video je u čemu je opasnost od Hrvata, pogotovo od pokušaja nekakvog „sporazumevanja“ sa njima:“Doista, teško je otmeno se takmičiti sa besno nastrojenim skorojevićima i svesnim falsifikatorima kulturnih i istoriskih zbivanja. A onima što misle da su i krv izmenili kada cu verom krenuli, današnji muslimani, katolici, ili unijati, mi im uopšte i ne smemo da dopustimo da se takmiče sa nama. Zbog narodne izdaje njihovih predaka, zbog usađene mržnje njihovih potomaka, oni nisu ni dostojni bilo kakve ravnopravnosti sa Srbima starincima, pobednicima i kolenovićima. Zato je i nemoguće sporazumeti se sa ljudima koji kroz „sporazum" traže uvek i samo tuđe jer svojega nemaju, koji u „sporazumu" traže srpski poraz, i koji se ubiše dokazujući da vatra gori kad kiša pada. A najteže je bratimiti se sa mesečarima što šetaju po krovovima derući se da su porobljeni baš od onog sveta koji im je sve dao, i koji se mirno odmara posle teškog i napornog opštenarodnog dela. A ti mesečari, kao i svi njihovi pomagači, blaženo su nesvesni svoga zločina, kao i svega što je sa njim u vezi. U mesečarskom stanju, sa krovova svojih kuća, oni, svestrani golaći, izdajnički pomagani od strane izvesnih šumadiskih poštenjaka i glupaka, pred ceo svet iznose neka svoja izmišljena prava i bezlične samosvojnosti, iznose svoje umišljene moći i kriumčarena dela, veličaju neki svoj metafizički narod, neku svoju fantastičnu istoriju, neku svoju apstraktnu državu i državnost. U to ime, bolesni mesečari pozivaju ceo svet u krstaški rat protiv prirodne ali na sveopštu žalost nigde izražene srpske prevlasti, prosto urliču protiv Srbije koja je sama sebe živu zakopala, bore se putem škole i krčme, a naročito putem državne uprave protiv srbijanstva koje najmanje postoji, jer je srpskom samoizdajničkom voljom svuda i nasilno ugušeno./…/ Zato, otvorite dobro oči, uspavani i obmanuti: Srbi! Od pospanosti jednog naroda do njegovog poraza nije dalek put. Pohitajmo da opašemo granice svoje države i otadžbine obručem srbijanstva, zapnimo da je učinimo tvrđom od svake tvrđave, pohrlimo da je zaštitimo živim zidom neustrašive omladine srpske. Pregnimo da pretvorimo i sve zavičaje srpske u nepobedive kule sviju Srba — jer svi su Srbi Srbijanci! Požurimo da unutrašnjost srpskih nedeljivih zemalja preobrazimo u bogate njive pravde ljucke i dostojanstva srpskog, da stvorimo najplodnije oranice žita, hleba i slobode za sve one koji su ih dostojni, da obradimo sve rasadnike kulturnog, privrednog kao i političkog srbijanstva. Očistimo sav korov sa zemlje srpske, omogućimo najzad da na svim poljima prvenstveno oru srpski jednoglasno, odlučno i gromko, da otpevamo opelo revizionističkom, otimačkom, pljačkaškom, ucenjivačkom, nemoralnom i tuđinskom, tojest austro-vatikanskom po duhu, a samo po imenu — „hrvackom pitanju". A vi, što ukaljaste čast i ime srpsko, vi izdajice srpstva-srbijanstva, vama iz sviju političkih stranaka poručujemo: prestanite da im kadite i služite ako vam je mila na ramenu glava! Za tu sitnu uslugu mi vam obećavamo da ćemo vas po zasluzi bogato nagraditi, a verujte, bićemo i blagorodni prema svom unutrašnjem ali ukroćenom neprijatelju. Čak bićemo mu i blagodarni, ophodićemo se prema vašim miljenicima otprilike kao i Turci prema svojim ludacima. Ta množina neprijatelja i jakost neprijateljske mržnje merilo je srpske moći i veličine. Najzad, teško vuku za kim psi ne laju, ili: bedan je onaj koga niko ne mrzi — a niko ne mrzi Hrvate!“
I danas ih ne mrzimo. Preziremo ih i žalimo ih, u celokupnom rasponu – od Jelene Hefner iz Gospića do Miška Ratkovića iz Trilja.
A čitaocima na dar i razmišljanje zaneseni, donkihotovski „Manifest Srbijanstva“ Ljubomira Micića.
Vladimir Dimitrijević