Lazar Brajović Stanaj, najugledniji bankar u posleratnoj Crnoj Gori, prvi put je poslat na Goli otok 1953. godine. Posle dvogodišnje robije, napisao je knjigu o Golom otoku, zbog koje je osuđen na 12 godina zatvora. Novembra 1995. godine, napravio sam sa njim intervju, u kojem je on opisao svoj mučenički životni put
Razgovarao: Donko Rakočević
Ko ste vi zapravo gospodine Stanaj?
-Ja sam bivši politički robijaš Titove genocidne vlasti, u robijašnicama Goli otok, Zenica, Sarajevo, Bogdanov kraj.
Genocidne?
-Na Golom otoku je bio državni genocid, odnosno organizovan sistem mučenja za uništenje srpskog naroda, odnosno pravoslavnih hrišćana.
Kako ste dospjeli na Goli tok?
-Sa 24 godine života (tada sam bio direktor sreske banke u Kolašinu) prvi put su me poslali na Goli otok, a to je bilo 1953. godine sa kaznom od dvije godine, zato što sam pred nekoliko kolega rekao da nevine ljude odvode na Goli otok. Kako sam bio odgojen duboko patrijahalno i kao pravoslavni Srbin u Crnoj Gori, susret sa tim organizovanim sistemom zla u meni je izazvao otpor. I tu sam morao steći snage da se opredijelim za Nebo a ne za zemni svijet, što je bio i uslov da preživim taj pakao. Tu sam shvatio da Srbi moraju imati samo božansku državu i da srpski narod ne smije imati na svom čelu neku bjelosvjetsku protuvu. Čim sam to shvatio i postavio u svom unutrašnjem moralnom biću, lako mi je bilo steći hrabrost da o Golom otoku pišem kao o sistemu organizovanog državnog genocida od strane Titove vlasti, a ne o nekakvom navodnom ideološkom sukobu između KPJ i SKPB, o navodnom sukobu Tita i Staljina.
Knjiga koju ste napisali po izlasku sa Golog otoka, skupo vas je koštala?
-Posle izdržane dvogodišnje kazne, zaposlio sam se kao visoki bankarski stručnjak u Sarajevu, što mi je bila olakšavajuća okolnost jer sam imao pokriće za kretanje na relaciji Beograd- Sarajevo, dopunjavajući svakodnevno svoja istraživanja genocidnog sadržaja Golog otoka i drugih Titovih mučionica. Svako moje istraživanje, kontakti i svjedočenja, išli su u prilog potvrdi da je Goli otok bio genocid Tita nad Srbima. Kada je sve to sazrelo i uobličilo se, napisao sam knjigu o Golom otoku. Rukopis je bio u obliku romana, a pratila su ga još dva dokumentarna priloga koji su bili konkretne potvrde moje romansirane priče. Rukopis sam poslao u London. Englezi su taj rukopis vratili Titu i ja sam 1957. godine dobio kaznu od 12 godina zatvora. Godinu dana sam robijao u Centralnom zatvoru u Sarajevu, dvije godine u Zenici, a tri godine opet na Golom otoku od 1959. do 1962. godine. Amnestija političkih robijaša 1962 godine, zatekla me je na pola kazne.
Šta čini sadržaj te vaše knjige o Golom otoku?
-Metodi sistema organizovanog zločina nad srpskim narodom od strane Titove vlasti. U knjizi sam ustvrdio da će se, ukoliko se od strane progresivnog i civilizovanog svijeta, ne zaustavi Tito, metodi Golog otoka prenijeti u svaki srpski dom, što se na određeni način desilo poslednjih godina u Bosni i Hrvatskoj.
Da li ste i posle druge robije nastavili da pišete o Titovim kazamatima?
-Još više. Sve sam to sveo u 92 priče i dva romana. Priče treba da budu objavljene u sedam knjiga, ali već godinama ne mogu da pronađem izdavača. Inače, sve do prije neku godinu, tačnije do marta 1989. godine, morao sam svakog ponedeljka da se javljam u Centru bezbjednosti Bar. U jednoj banci u Baru radio sam od 1963. do penzionisanja 1993. godine.
Da li ste zadovoljni djelovanjem udruženja „Goli otok“?
-Nevolja je što je to udruženje još kao sobni starješina na Golom otoku preuzeo pod svoje Milinko Stojanović. On drži liniju da je Goli otok bio ideološko-partijski spor i sukob Tita i Staljina, pa proizilazi da su Golootočani bili izdajnici svoje države.
Šta mislite o Jovu Kapičiću i njegovim poslednjim istupima u štampi?
-Udruženje „Goli otok“ nije imalo kuraži da odgovori Jovu Kapi, kao ni da ga pozove na odgovornost. Međutim, u svojim istupima u medijima, on je sam rekao sve o sebi. Za mene je Jovo Kapa, isto kao i Đilas, bio i ostao Titov hedonista i ubica. Za mene kao pravoslavnog hrišćanina, najstrašnije je to što se on ni dan danas ne kaje, a priznaje šta je radio. Želim samo da naglasim da je tragikomična njegova izjava u „Monitoru“ da je Đilas bio „pjesnička duša“. Reći to za jednog monstruma, može samo idiot.
Jedna od Stanajevih priča sa Golog otoka
PERO I ĆEĆO
Ljeto 1960. godine. Pred paviljonom „4“ bile su dvije drvene klupe. One su uglavnom prazne. Rijetko se koji od političkih osuđenika usuđivao da sjedne na njih da se odmori. Nije bilo to zabranjeno po kućnom redu, ali kriminalci koji su bili zaduženi za batinanje logoraša, nisu propuštali takvu priliku da te razvale pesnicom ili nogom.
Ali, ja sam danas sjeo. I ne samo da sam sjeo, već sam se raskomotio kao na klupi u parku. I uzeo da čitam Kafkinu „Ameriku“. Sve je u njoj, i prošlost, i sadašnjost i budućnost Amerike.
Dok sam čitao, dobio sam jak udarac u leđa, a onda me snažna ruka mladog golootočkog kriminalca zgrabi za prsa, odiže sa klupe, zavrti oko sebe sa prijetnjom „Srpska bando, ustani!“
Odjednom zastade i pogled uperi ka stepenicama od Centra. Dva čovjeka obučena samo u kupaće gaćice, penjala su se k nama. Bjehu to Pero Stambolić i Ćećo Stefanović.
Neka mučnina ispuni mi cijelo biće, i gađenje teško, prazno, duboko odvratno, čak bolno gađenje. Zar je moguće da je njima, koji dobro znau šta Tito sa Srbima na Golom, stalo do kupanja na plažama Lopara, Raba, Grgura, Golog i da paradiraju u kupaćim gaćicama stepenicama Velike žice na Golom otoku.
Knjugu „Amerika“ držao sam u ruci. Pero i Ćećo dođoše do mene.
-Ovaj čita! – reče Pero i istrže mi knjigu iz ruku. – Pazi „Amerika“! Ovaj se prevaspitao u zapadnjaka! Odakle je?
-Crnogorac! I to onaj koji je engleskoj kraljici slao knjigu o Golom otoku!
-Šta kažeš? – zatreperi Ćećo.
-O, ne kraljici, nego Bevanu, ali su nam je Englezi džentlmenski vratili.
Pogledaše me prezrivo i nastaviše dalje.
-Da te više ne zateknem da sjediš ovdje! – obrati mi se komandir iz njihove pratnje. Kriminalac koji me dotad pridržavao, udari me pesnicom u rebra i padoh kraj klupe.
Polako, dolazeći k sebi, ponovo sjedoh na klupu, dok su mi se mojom krvlju za prste lijepile stranice „Amerike“.
Sa zvučnika pustiše pjesmu „O Mustafa“. Sa riječima ove vulgarne pjesme cinično unijete u kućni red Golog otoka, od nekog poniženja, razočarenja i beznađa, branio sam se pritisnuvši dlanovima usne školjke.
Da li će dok budu sunčali svoja obakrarena tijela na loparskim plažama, Pero i Ćećo imalo osjetiti stid u svojim prodanim dušama za sudbinu svog srpskog naroda kojeg Tito ovdje na Golom otoku smišljeno uništava, uz pjesmu „O Mustafa“?